VILINSKA PRIČA, Valentina Markasović


Alarm resko zazvoni i trgne me iz sna. Šećernu mu repicu, opet sam prespavala. Trebala sam ranije ustati i provjeriti je li moje ljudsko biće dovršilo 39. zadatak iz matematike. Moje ljudsko biće, Ivana, opet je sinoć dokasna uhodila onog dečka, Matiju, na društvenim mrežama, a tek onda počela zadaću. Pokušala sam ju podsjetiti, zbilja jesam. Probala sam sve – srušila hrpu knjiga, zatresla stol, složila olovke u oblik strelice koja pokazuje na udžbenik – sve u nadi da će se opametiti. Na kraju sam se srušila od iscrpljenosti i manjka svjetlosti.

Inače, ja sam vila. Mi vile ne funkcioniramo baš najbolje noću.

Zovem se Filipa, a pohađam Drugu vilinsku školu za odgoj i obrazovanje ljudskih bića, popularno nazvanu Odgojnica. Nedavno sam krenula u četvrti razred, a maturantima se nastava svodi na praksu. Svakom se polazniku dodjeljuje jedno ljudsko biće na koje mora paziti cijelu godinu. Mladim ljudima pomažemo u nošenju sa svakodnevnih situacijama. Srećom, nije nam dužnost pisati zadaću svojim štićenicima. Naš posao ipak nije toliko zahtjevan. Više smo nešto kao anđeli čuvari (ali pst, nemojte to reći pravim anđelima, uvrijedit će se).

Nekim ljudskim bićima treba više pažnje, nekima manje. Mojoj najboljoj prijateljici Andreji dodijeljeno je najgore dijete koje sam ikad vidjela. Jednom sam joj došla u posjet, a Andrejin je razmaženko cijelo vrijeme trčao i skakao po stanu. Zatim se cijeli zamazao čokoladnim namazom kad ga je jeo ravno iz tegle, a koordinacija mu nije baš bila na razini. Na kraju je Andreja bila primorana posuti ga s malo praška za spavanje. To je mjera koju mnogi naši profesori ne odobravaju, iako nije sasvim protiv pravila. Zaklela sam se da nikome neću reći što je učinila.

...Ups.

Pretpostavljam da sam ja još dobro i prošla. Ivana nije loša za jednu tinejdžericu. Uglavnom je odgovorna i ne radi gluposti, iako sam morala intervenirati nekoliko puta. Jednom se strašno svađala s ocem i jednostavno sam znala da će, ako nastavi, reći nešto što bi požalila. Malo sam ju čvrknula po nosu pa je morala prekinuti svoju tiradu kako bi kihnula. U tih par trenutaka mira valjda se uspjela smiriti. Kriza izbjegnuta. Njih dvoje svejedno nisu razgovarali dva dana, ali moglo je biti i gore.
Danas ujutro nema vremena za provjeru zadaće. Jedva ima vremena da na vrijeme stignemo na nastavu. Uostalom, pomislim dok letim za zajapurenom Ivanom, profesorica nikad ne provjerava zadaću.

Ali što ako joj taj jedan zadatak bude presudan u životu? Što ako se pojavi na državnoj maturi, a ona ga još uvijek ne bude znala? Što ako joj je taj jedan neriješeni zadatak upravo uništio život?
Takve i slične misli gone me sve do učionice. Ivana se strovali na svoju stolicu, a ja slijedim njezin primjer. Sati mile. Ponekad pomislim kako nije pošteno što moram ići i na ljudsku nastavu i obavljati vlastite zadaće. Možda sam promašila karijeru. Trebala sam ići u Zelembaće, uzgajati biljke i hibernirati cijeli radni vijek. Ali ne, ja sam morala slijediti svoje snove! Usprotiviti se roditeljima!
Iz svojih se rezigniranih misli prenem tek kad me u glavu pogodi papirić. Projektil je doletio iz smjera Matije, koji se sada sumnjivo smijucka dok Ivana odmotava papirić. Ne bi to bilo toliko strašno da Matijin vilenjak, Bernard, sve je vidio i sad mi se smije. Uvrijeđeno napućim usne te sklopim pakt sama sa sobom da pred kraj sata Matiji začvoram vezice na cipelama.

Na izlasku iz učionice zatomim pobjednički osmijeh kad se on spotakne o sama sebe, a Ivana se grohotom nasmije. Krajičkom oka uhvatim Bernardov namršten pogled i namignem mu.
Nekoliko dana kasnije, Ivana i ja smo u klubu. Umjesto da se sad zabavlja s prijateljicama, cijelo vrijeme visi na mobitelu. Nevjerojatno. Nama vilama je tehnologija općenito odbojna. Izum prijenosnog telefona je u našem udžbeniku povijesti uvršten u svjetske katastrofa. Ljutito oblijećem oko Ivane dok se vile drugih djevojaka smiju bez mene. Zar ne vidi što propušta? Ne razumijem što u tom svijetlećem kvadru može biti toliko zanimljivo.

"Ivana, daj ostavi Matiju na miru," oglasi se jedna od prijateljica u isto vrijeme kad ja ugledam njegovo ime na ekranu. Uistinu ne znam što Ivana vidi u tom šašavom momku. A uz njega obavezno dolazi i onaj njegov naporni vilenjak. Bernard. Brr. Stresem se od samog spomena. Moram nešto poduzeti.

Zaletim se u ekran. Dodir mi pali kožu pa pokušam smanjiti kontakt skačući s jedne noge na drugu. Ivana nezadovoljno klikne – jadnica nema pojma što se događa – a ja svojim ludim plesnim koracima nekako uspijem isključiti mobitel. Velika je mogućnost da stvarca nije samo isključena, već i sasvim spaljena, ali o tome ćemo brinuti sutra. Za sada sam mirna – Ivana napokon spremi uređaj u torbicu.
Spokoj ne traje dugo – ni pola sata kasnije u klub bane Matija sa svojim prijateljima. Matija odmah pristupi Ivani. Naprežem oči da vidim je li se i onaj njegov konj udostojio pojaviti.

"Što je, već smo vam nedostajale?" pitam Bernarda kad se spusti na stol do mene.

"Ššš, gledaj," uhvati me za ruku i povede kroz krajolik čaša do mjesta s kojeg imamo bolji pogled. 

Osjetim kako lagano rumenim zbog njegovog dodira. "Mogli smo odletjeti do njih, znaš," promrmljam.

"Dajmo im malo privatnosti," nasmiješi mi se Bernard, "mislim da će ju napokon stvarno pozvati na spoj."

Na kraju večeri Ivana gotovo skakuće do kuće, a ja sam možda spremna priznati da Matija i nije tako loš. Mislim da ipak volim svoj posao.


No comments:

Post a Comment