OLUJNI, Renata Barberic


Ima ih na stotine. Skrivaju se tik uz rub šume, uz prve redove visokih drveća. Sjene ih zaklanjaju dok im pogled prelazi preko čistine u skupinu što ih mrko motre. Vrijeme teče, a oblaci se skupljaju, prilaze sve tamniji i ljući, zbijaju se iznad vrha planine što im se svima grozi nad glavama.

Na samo neki njima čujan znak, vilinska sila napusti svoje skrovište i stupi na čistinu. Vjetar odjednom snažno promrsi granjem i zapuhne čistinom, dok se sile redaju u punom broju. Još pokoja zalutala zraka sunca obasjava im nježnu kožu što se obično ljeska poput dijamanta, dok je sada tek blijeda i bez sjaja.

Preko njih stoje tamnoputi vilenjaci. Svi odreda snažnih tijela, visoki, ljuti i s punom ratnom opremom. Njihove zelene i plave oči odlučno zure u njih, naizgled slabašne i nježne vile. Ali nitko ne zna koliko snage se kovitla u njima, koliko odlučnosti ih ispunjava, tjera da ne odustaju, da stoje na ovoj čistini i suprotstavljaju se.

Sve vile svoju su zlaćanu kosu svezale u visoke repove i savile je u komplicirani splet. Na glavu su nataknule šljemove što im čuvaju oči i obraze. Izrađeni su od čistog srebra, dok zlatni posjeduje jedino predvodnica, prva i najviša od svih.

I dok su vilenjaci prekriveni kožnim uresima i tek pokojim štitnikom, vile se štite oklopima iskovanima od srebra, gravirane i iscrtane crnim uresima, a tek jedan je od čistog zlata. Svoje tanke, lepršave i polu-prozirne haljine stegnule se širokim pojasevima, a bokove opasale tokovima u kojima čuvaju mačeve. Da ih štititi od najžešćih udaraca, na ramena su postavile oklope što im uokviruju krhke vratove i ramena, čuvajući leđne kosti i prsni koš, stišćući im oble grudi. Zaglavke ruku čuvaju im orukvice od srebra i jedna zlatna, dok su im duge noge nage, zaštićene tek slabašnom tkaninom.
Svi glatko i kao od jednog pokreta, uvježbano poput stravičnog stroja izvuku svoje mačeve. Sjajne oštrice oglase se glasno i zvonko, a gore, nad krošnjama i njihovim glavama, iznad crnih oblaka zatutnji grozomorna grmljavina. Poput gromadi stijena, zaglušujući zvuk stušti se na njih potpuno ih zarobivši.

No, ni vile ni vilenjaci ne obazru se na ljutu grmljavinu. Puste ju da se skotrlja s planine, preko njih, ne dotičući ih nimalo, pa sve do dola gdje ljudi začuđeno podižu glave, gledaju u nebo što se mršti, u drveće što se gore na proplanku opasno njiše, na gustu tminu što se skuplja i vrtloži na pustom proplanku.

Gole mačeve podignu u vis, pa se pokrenu poput vala, iznenadno i silovito. Zemlja se pod njihovim strelovitim koracima zatrese, a kada se sraze prve vile i prvi vilenjaci zaglušna buka poput svjetlosti se prolije okolinom. Dolinom se razlegne neukroćena snaga što sve ljude zbaci s nogu.
Snažan vjetar sve jače lamata, zabija se kroz prazan zrak, lomi sve pred sobom, trga i nosi. Gore se oblaci ubrzano pokreću, okreću u krug, divljaju i prijete prolomom. Mačevi se sudaraju, oštrice vrište i bliješte. Udaraju gromovi, munja po munja bljesne na tamnom nebu, pa iščezne. Negdje se zapali vatra, a pakosni vjetar mrsi joj i poteže plamenove.

Bore se vile, nadiru hitro i silovito, pa se povlače. Zamahuju snažnim mačevima, odupiru se svakom udarcu, a onda uzvraćaju. Mišići im se stežu, a pokreti naporno izvode njihove naume. Vilenjaci se bezosjećajno probijaju, okrutno ih sijeku, prodiru kroz vilinske oklope. Čuju se vrisci i bolni jecaji, uzdižu se iznad glava, spajaju se u buku što bubnja oko njih. Grom udari kao da se lomi čitava planina, a topla vilinska krv natapa izgaženo tlo.

Vihor vjetra i tmine poput elektriciteta ih obavija, zakrililo ih od svijeta, divlje ih okružujući. A kako vile padaju, oluja se smiruje. Zaštitna barijera slabi, vrtlog se umiruje, a vjetar posustaje. Gromovi više ne udaraju, munje ne pale vatre, a najljući oblaci nastavljaju svoj put. Sunce odbija obasjati pokolj na proplanku, pa se skriva natjeravši nebo da pusti kišu. Snažna kapi dotiču krv, miješaju se s njom pa je rijede, a nastala bujica odlučno sve to ispere. Ljudi u dolini zbunjeno izlaze iz skrovišta, zure u nebo, bacaju se na koljena. Plaču dok im kiša natapa odjeću, sklapaju ruke i zatvaraju oči od prizora što im se iznenada otkrio.


A gore, na razrovanom proplanku mirno leže vile, kao usnule. Koža im blješti poput dijamanata, a dotad skrivena krila oslobađaju se okova. I u posljednjem činu prkose, uzdižu se iznad tla, podižu u visine gdje se rasprše u sitne, gotovo nevidljive čestice energije koju će svijet upiti u se. Jedino svjedočanstvo žrtvovanih vila su drveća što dugo pamte i ljudska sjećanja što im odaju počast dokle postoje.

No comments:

Post a Comment