VILINSKA PRIČA, Nives Kovačić

          

 U zapećku sobe sjedila je u naslonjaču starica i plela. Dotrčali brat i sestra pa prenuli baku iz misli. „Bako!Hajde nam pričaj opet o Jaleni.“ – zamole je dječica. „ Ionako me već bole oči pa će mi dobro doći da predahnem.“ –složi se starica.

 Umirila se djeca pa baka otpočne:

Bila jednom jedna brdovita zemlja, tako lijepa i bogata šumama, morima, rijekama i jezerima, da su je vjekovima ratnici sa svih strana pohodili. Kao i danas, ljudi su vjerovali u razna stvorenja, dobra ili zla. Po šumama su sretali vile, a ako bi ih netko opazio dok bi se kupale ili plesale – jao si ga njemu! Znale su biti jako opake, pa bi jadnike u času mogle opčiniti, učiniti ludima, oslijepiti ili usmrtiti. Jednog lijepog dana vraćala se dva brata sa sajmišta. Naprtili konje raznim stvarima, pa lagano prije mraka pošli put svoga sela preko brda kroz šumu. Nakon nekog vremena odlučili se zaustaviti ne bi li se okrijepili od zamornog puta. Privezali su konje i razmotali šarenu krpu u koju je majka brižno zamotala svježe pogače, sira i mesa. Jeli oni tako, kad najednom, konji se uznemirili. Ustane Raden i krene uokolo osluškivati. Pođe malo dalje kad primijeti da se lišće podiže kao u laganom vihoru. Pogleda pred sebe…kad ono- u bijeloj, prozirnoj haljini, raskošna djeva s bijelim tananim krilima, vrti se i pleše ne dotičući tlo pod nogama. Zlatna kosa rasula se niz bokove, a vijenac bijelih ruža krasio joj glavu.Ukopao se u mjestu i stao promatrati tu čudesnu prikazu. Iz usta joj izlazio tako ugodan zvuk da mu je pomućivao razum.Vila se prenu iz svoje vrtnje i ugleda momka kako zuri u nju. „Oprostite…nisam…ovaj..“ – uzmuca se Raden. Vila svjesna svojih moći ipak odluči ne nauditi stasitom mladiću već ga krene zadirkivati ozbiljnim tonom: „Junače, želiš li svinjske papke ili magareće uši?“ Skameni se Raden što od straha što od prizora ljepote. Učini vila pokret rukom kao da će ga učas začarati, a on zavapi:“Nee, molim te! Oprosti mi što sam se usudio uživati u tvojoj raskošnoj ljepoti.“ Zadovoljna onim što je čula, odluči se ne poigravati više mladićem pa podigne ruku do usana i glasno zazove: „Aahoooo“. Zlatorog dojuri i ona uzjahala jelena. Okrene se Radenu i reče: „Nikome ni riječi. Inače…bojat ćeš se ujutro pogledati u zrcalo.“ „Ne brini. Čuvat ću ovo kao najsvetiju tajnu.“ obeća Raden. Vratio se bratu i slagao da je vidio jelene kako bježe i tad krenuše nazad u selo. Nakon večere sin se obratio majci: „Može li vila postati obična djevojka?“ „Sine dragi, da ti nije vino na sajmu udarilo u glavu?“ „Ma reci mi, molim te.“ „Sine ono što ja znam o vilama, to je da su zavodljive i ponekad opasne. Kad bi netko vili ukrao krila, ona bi postala obična smrtnica…ali ako se dokopa ponovo svojih krila…bolje da ga nema“. Sutradan se Jalena vratila na mjesto susreta. Neprestano je  razmišljala o njemu. Dok je ona tako snatrila i lelujala šumom, Raden se približavao na konju dobro poznatom proplanku u nadi da će je opet vidjeti. To mjesto su seljaci oduvijek izbjegavali. Pričalo se na mjestu gdje su vile plesale i ugazile krug u travi, siroti seljak koji je tamo zaorao brazdu – srušio se na mjestu mrtav. Srce mu je tuklo sve jače. Učini mu se da je vidio bijelu prikazu. Konju je naglo povukao uzde, a ovaj se propeo i zbacio ga na tlo. Pade Raden i udari glavom o panj, ošamuti se i ostane ležati nepomično. Dok je dolazio k svijesti, začuje vilinski pjev. Otvorio je oči a vila je držala njegovu glavu u krilu dok ga je milovala zlatna koprena njene kose. Nakon što uvidje da mu je bolje, Jalena dozove Zlatoroga i popnu se oboje na njegova leđa. „Primila je jelena za  rogove i podbola ga da jurne višlje u šumu. Došli su do stare ruševine zamka. Jurili su među zidinama, a kad su se umorili, sišli su do jezera prepunog labudova. To su bile njezine radoznale sestre koje su došle vidjeti tog mladića.Uzdigla je ruke i potjerala jato. Čulo se gakanje i lepet  krila. „Nemam od njih ni malo  mira!“ pomisli Jalena i primi svog dragog za mišicu.         „Sada ću zaplivati u jezeru, a ti mi se pridruži!“ predloži mu.Raden vidje kako Jalena brzo svlači svoja krila i okrilje i naga hoda prema jezeru obavijena svojom dugom kosom. Zaplivala je i dozvala ga k sebi. Zaronila je u dubinu, a kosa je jurila za njom kao debela vodena zmija. On iskoristi priliku i brže-bolje uzme njena krila i iskida ih na komadiće pa pokrije velikim kamenom koji je prvi dohvatio. Skine odjeću sa sebe i uskoči k njoj da se vijaju pod vodom. Sunce ih zagrijalo i osušilo pa se stanu oblačiti. Jalena je znala da više nema njenih krila. Zato ga je i pozvala na kupanje kako bi vidjela hoće li sam to željeti učiniti te time dokazati da je i ona njemu draga.

            Kleknu Raden pred nju i zamoli je da bude njegova dok ih smrt ne rastavi. Ona ga milo pogleda i da svoj pristanak. Napokon je našao ljubav svog života. Hodali su držeći se za ruke prema selu. Upoznala je njegovog brata i roditelje koji su bili zapanjeni kako je njihov sin uspio zadobiti ruku takve krasotice.“  – završi baka priču. "Hajde djeco, sad možete poći na spavanje.“

              Poslušala je dječica, zadovoljna sretnim završetkom priče. Baka se digne iz naslonjača i pođe do škrinje. Otključa bravicu pa smežuranom rukom izvuče bijelu prozirnu haljinu u kojoj je upoznala njihovog djeda. Zašla je rukom dublje u škrinju i izvukla dugačku pletenicu zlatne kose iz vilinske mladosti. Skrivena od pogleda, nasmiješi se vragolasto i zaključa škrinju .